Stodesetka

Kad sam krenuo istraživati o fotoaparatu s ovih fotografija (gaf 220) shvatio sam da se o njemu nema puno toga za reći. On nije po ničemu poseban osim što dobro izgleda, a to me i ponukalo da ga kupim na placu za neku siću. Pošto sam shvatio da nemam što pisati o njemu odlučio sam istražiti malo o formatu filma koji on koristi, a to je tzv 110-tka. Iliti uski film.

 

Fotoaparati koji su koristili taj film bili su prvi pravi kompaktni fotoaparati koju su baš lijepo pasali u svaki džep. Taj format filma osmislio je Kodak 1972. da zamijeni njihov tada popularni 126mm film. Fujifilm je bila posljednja tvrtka koja je prestala proizvoditi taj film 2009., no na ebayu se još uvijek može pronaći 110tke isteklog datuma trajanja za sve ljubitelje analogije i retrofanatike. Tvrtka Lomography je 2011. počela proizvodnju nekoliko vrsta filma tog formata. Na njihovoj stranici možete naručiti više vrsta tog filma.

 

 

 

Osim što su bili anatomski stvoreni za džep , ti mali fotoaparati bili su jednostavni za rukovanje, pa je vjerojatno takav fotić imala i vaša baka, teta, stric itd. Znam da su moja tetka i baka imale po jedan takav.

To su bili jednostavni fotoaparati i nisu imali puno funkcija, niti izbora postavki. Brzina okidanja i otvor blende su bili skoro uvijek fiksni, a isto tako i žarišna duljina objektiva. Iako, postajale su verzije koje su nudile zumiranje preko za to određene poluge (gumba) koja je pred objektiv dodavala dodatnu leću za „zumiranje“.  Neki noviji fotići su imali ugrađeni blic pa su za to trebali baterije, a neki su imali utor za blic kockice. Blic kockice su bile preteče današnjeg blica, bile su to kockice sa 4 lampice znači za 4 okidanja, u paketu su većinom bile samo 3 kockice pa ste morali paziti kad ćete ih koristiti.

Ono što je bilo specifično za te fotoaparate i zašto su zapravo izumljeni je bilo lagano umetanje filma. Ovaj film je za razliku od tada češće korištenog 135 mm filma bio u plastičnoj kazetici koja se samo umetnula u fotoaparat, par puta navinula polugicom dok se na malenom prozorčiću na poleđini nije pokazao broj snimke i to je to, mogli ste započeti fotografiranje. Nije trebalo ići u foto studio ili tražiti nekog iskusnog fotografa da vam stavi film u fotoaparat. Uz to nije bilo ni prematanja filma kad ste došli do kraja pa nije bilo ni opasnosti od osvjetljivanja filma. Još jedna od prednosti bila je veličina te kazetice koja je bila stvarno minijaturna pa su se mogle raditi i male špijunske ili (igračke) kamerice koje su stale u dlan.

 

Ono što je bilo loše kod tako malog formata (slično kao i sa današnjim senzorima) bila je kvaliteta filma, veličina zrna tj gustoća, pa i šum koji je nastao zbog toga. A k tome pri izradi u foto-studiju uvijek je na fotografijama bio bijeli rub s jedne strane. Onaj tko je radio u studiju zna koliko je znalo ići na živce izrezivanje bijelog ruba s takvih fotografija.

Rijetko tko će u današnje vrijeme odlučiti fotografirati s ovakvim fotoaparatom tj. filmom, jer je puno lakše nabaviti 135mm fotoaparat i film. Ali i ovo je dio fotopovijesti pa da se ne zaboravi 110-tka.